Možda ne znate točno kada je počelo.
Samo primijetite da više nema one energije koja vas je vodila kroz svakodnevicu.

Stvari koje su nekad bile normalne sada traže napor.
Ljudi su tu, ali kao da ste malo dalje.

Depresivnost ne mora uvijek izgledati kao tuga.
Ponekad izgleda kao umor koji ne prolazi.

No povlačenje često nije znak nezainteresiranosti,
nego pokušaj psihičkog preživljavanja.

Dugotrajan stres može dovesti do smanjenja energije.

Organizam se postupno usporava i povlači iz zahtjevnijih situacija.

Zato dolazi do umora, manjka volje i osjećaja težine.
Ne radi se o lijenosti, već o organizmu koji je bio dulje vrijeme pod opterećenjem.

Kada nam postane previše, prirodna reakcija je povući se.
Od ljudi, obaveza, svega što traži dodatnu energiju.

To povlačenje nije slabost.
To je način da se zaštitite kada više nemate kapaciteta.

Problem nastaje kada to povlačenje postane dugotrajan obrazac
i dodatno pojača osjećaj izolacije.

Iza praznine često ne stoji “ma ništa”.
Stoje osjećaji koji su jednostavno predugo bili potisnuti.

Tuga, razočaranje, bijes ili iscrpljenost mogu s vremenom postati
manje dostupni svjesnom doživljavanju.

Tada ne osjećamo previše, nego baš suprotno, premalo.
I to može biti jednako teško.

Ponekad se ne radi o jednom problemu, nego o osjećaju da stvari više nemaju isti smisao.

Kao da idete kroz dan, ali bez jasnog osjećaja unutarnjeg smjera.
Bez povezanosti s onim što radite i s kim jeste.

Depresivnost tada nije samo stanje.
Ona može upućivati na potrebu za dubljim razumijevanjem
vlastitog iskustva i unutarnjeg doživljaja.

Živimo u tempu koji ne ostavlja puno prostora za padove.
Očekuje se da budemo funkcionalni, uvijek dostupni i stalno “u pogonu”.

Kad usporimo, lako je pomisliti da s nama nešto nije u redu.
Ali ponekad tijelo samo radi ono što svijet ne dopušta, staje.

Depresivnost se ponekad može razumjeti i kao odgovor na dugotrajan pritisak
i nedostatak prostora za oporavak.

Psihoterapija ne traži da odmah budete bolje.
Niti da znate što treba reći.

Kroz psihoterapijski odnos, postupno se počinje razumijevati što je dovelo do zastoja,
što vas je iscrpilo i što vam zapravo treba.

Proces promjene je postupan i ne odvija se linearno.

Kroz kontinuiran rad postupno se razvija drugačiji odnos
prema vlastitim emocijama, iskustvima, svakodnevnim zahtjevima…